Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Pogled kroz ključanicu
I uzdah se provuče
Kroz zrnca mojih
Svakodnevnih letova.
Zašto smo prokleti?
Gdje sjeta usiječe svoje korijenje?
I nije teško
Samo prstima preći
Nitima finih svilenih sjećanja...
Trnje se uvijek osuši. Ostaje u kutijici za puder
Na prašnjavoj polici regala.
Vihori.
I gledam te,
nekako daleko i sanjivo...
...kroz maglu smijeha, ironije i raznih čudnih pojava na ovom brodu
koji nas vozi (oprosti, znaš li možda gdje?) u neke čudne zalaske sunca,
ponekad s pomalo falš blues notama.
I kad osluhneš melodiju,
ponekad zaista uhvatiš neki voštani osmijeh
i okrzneš ramenom umjetnu lutku u čudnoj haljini.
Odjednom, nasmiješ se Onom koji svira te smiješne note
mahneš strancu prolazu
i uzmeš svoju gitaru u ruke.
[Vrijeme je za tvoj blues, malena.]
Hajde, malena, rasprši tu patetiku kao maslačkove padobrance.
Utopi ih u lokvi slane vode.
Znaš kako ti to dobro ide.
A oni? Pusti, gledat ćemo ih na telki s crno-bijelim ekranom.
Idemo. Ožeži me svojim suncem.
(Svima vam sretne i ugodne blagdane zelim, te da se odlicno provedete ovih dana. Masem!)
Nečujni pomaci
Prstima dotičem
fine sjenke zidova.
Gdje nastaju sjećanja?
Tako se nečujno primiču, zabljesnu poput najljepšeg osmijeha, i nestanu u trenu.
Primičem vrele usne hladnim zidovima
želim okusiti dašak starih uspomena
a prsti samo plešu, plešu, dozivaju sretne figure davnog postojanja.
Gledam nečije oči, pletem mrežu svilenih sjećanja
i želim nestati, nestati, tiho i silovito
Kao najveća bujica brzih nota.
Samo stvoriti sjećanje i nestati...da, da. Želim te zgrčiti u svojoj šaci,
ispuniti se mirisom tvojih dana
i pustiti te kao pero što ostaje lelujati na vjetru.
Odlazim, odlazim, jer moje sjenke već pletu novu priču,
jer iscrpla sam sve tvoje poglede,
jer gledam nove obrise tihog života.
I nestat ćeš kao nečujni pomak moje ruke na hladnom zidu.
I...
Kraj.
Čak me i toliko ne pogađa (a pogađa me puno) to što ga zatvaram, već to zbog kog ga zatvaram.
Nikada nisam mislila da ću zatvoriti vrata ovog mjesta zbog neke druge osobe...ali eto svašta se događa pa eto što ne bi i to...
What have you got to take away ?
A bottle of whisky and a new set of lies
Blinds on the window and a pain behind the eyes
Scarred for life
No compensation
Private investigation
Ne znam koliko bi mi zapravo trebalo da opišem koliko mi je stalo do ovog mjesta i svih vas koji ste postali dijelom ovog mog svijeta.
Kazati vam da sam voljela ući u vaš svijet bilo bi nepotrebno. jer vi to znate. Zato mi ništa ne preostaje nego mahnuti vam i reći....
Goodbye.
:****
10.09.2008. u 19:30 | 40 Komentara | Print | # | ^
Tko to sada zna.
Samo jasi, usamljeni jahacu. Ali produzi dalje.
I ne diraj u ovo mjesto.
Kao da nije vec dovoljno vremena i zivaca potroseno u nase dijaloge. Ne razumijes ovo mjesto. Nikada ni neces. Jer ipak, ovdje je zakopano moje srce.
Ima jos divljina.....Samo, moras krenuti. Kreni. Kreni.
A opet, je li važno?
Mora li sve imati svoj početak i kraj?
Ova priča...ova priča.
Je li sve tako lagano kao ovo sada, tu, ovdje?
Samo zaključiš da postoji neki in medias res i pišeš kako ti drago, ne razmišljajući o okvirima i normama.
a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo
i pitam "ZAŠTO NE?"
G.B. SHAW
Sve prolazi zrncima kratkotrajnih sjećanja. Samo jedan zamah lepezom...i gotovo je.
Ponekad tjeranjem svojih strahova i ružnih uspomena, tjeramo i nadu da bi mogli postati bolji.
Prihvatiti to, ne s gorčinom, tek kao podsjetnik koliku smo veliku cijenu platili za to....za počinjenu grešku.
I teško je onda učiniti pravu stvar.
Vratiti se tamo gdje sve počinje, razriješiti se preostalih okova.
Ipak, kad sve karike padnu, ništa neće preostati.
Osjećam miris svake pokošene travke... svaki nečujni pomak oblaka.
Shvaćam sreću. Napokon. Jer iako je prokletstvo svakog ljudskog bića da uvijek žali za nepostojećim i neostvarenim, uvijek negdje postoji i štit koji drži tu kletvu.
Gledam zalazak sunca, ništa drugačiji a opet tako poseban. Zatvaram oči, krećući u još jedan medias res.
I ne...ovo nije kraj...Jer...Pa...U moru ovog...Čini mi se da sam spomenula da kraj ne postoji?
Čini mi se...
Škljoc.
04.08.2008. u 19:58 | 26 Komentara | Print | # | ^
A da baciš kocku honey?
Gledaš oluju...kao perilicu koja nosi sve pred sobom. A s prljavštinom...
lišće nosi svoje razlomljene komadiće duše.
I svaki put kad se spotakneš u blato, negdje ostaviš svoj mali komadić.
Tko zna u kojim sve lokvama gledamo svoj obraz. Možda je baš ta lokva onaj komadić.
I onda...umjesto da pokupiš izgubljeni komadić, jedino što zamjećuješ u odrazu... ogromni je prišt na tvom čelu.
I odeš dalje...Rujući po prištu naravno.
I dani prolaze...vidiš ispred samo toliko kolika ti je dužina najvećeg i najprostijeg prsta.
Zato i ne možeš biti kriv što vidiš uvijek samo prišteve. Kriva je majka priroda, naravno.
Krivi su svi naravno.
And nothing else matters for you.
You've got your explanation for everything.
A možda je pravo objašnjenje ipak tu negdje iza kamena, čeka da prestaneš rovariti po čelu, i počneš rovariti po mozgu. Po novim pogledima na svijet...
Come on baby...što se može dogoditi? Možda i prištevi nestanu...
dok ne pokušaš, nećeš saznati tko si zapravo ti...
Ali ja uopce nisam prosta :D
samo me sunce udarilo u glavu. heh.
14.07.2008. u 11:28 | 30 Komentara | Print | # | ^
Bluzerica melje o ovcama i mačkama. Možda i nije skrenula.
I gledaš tako ljude, dan za danom.
Misliš dosta ti je svega, koje je ovo sranje, u koji sam to šund od filma upao.
A onda, sjetiš se, postoji druga strana svih tih pozornica.
Natakneš šešir na glavu, i zapjevušiš blues i ironično namigneš mačku u kutu. Bar nekom. Ionako smo svi životinje, pa se sve svodi na isto.
I namigivanje, i pišanje i pričanje.
Znaš da si prolazan, da se ne možeš reciklirat i da sve što povremeno izlazi iz tebe hrpa je govana.
A sve ostalo...možda i jest diskutabilno, ali kad pomisliš...ma, ne da ti se više. Dosta je glupih filozofija.
Može li ovaj put malo jednostavnije, ha?
Hajde, probaj.
Možda i nije tako teško.
...brojat ovce i čekat zalazak sunca. Ne čini se tako komplicirano. ...
...
Ne, bllankk nije zaboravila, samo je malo zapostavila svoj blog.
Sad ide na maturalac.
A onda, kad se vrati...
pisat ce i pisat. ;)
Svima veeeliki hug!
Odlaziš u suton,
puštaš mi ruku.
Jesu li zbilja nestale
sve suze,
ima li još neka
da orosi ispucale usne?
Odlazim u suton.
Puštam nečije ruke.
Hodam uzavrelim pijeskom
gledam odlazak ptica.
Naplatile su dug.
Je li svaka pogreška samo vruća kaplja?...uvijek rastopi sve obrise najdražih očiju...
A možda i jug
zbilja negdje
zauvijek postoji...
10.05.2008. u 23:13 | 54 Komentara | Print | # | ^
boomp3.com
Bude li se oči iz sna,
ili su one uvijek budne?
Možda je srce samo to
koje želi biti Uspavana Ljepotica.
...Živjeti san kad ga i nema...
Slušam otkucaje srca.
Ponekad je tako jednostavno.
Baš kao proći rukom kroz kosu.
Ili gledati talas trave stopljenog s vjetrom.
Može li se čvrsto pasti na oblak i mekano spustiti na zemlju?
Ili su jesenje kiše oduvijek sinonim za nečije suze...
Slušam otkucaje.
Ponekad su znakovi dovoljni. Mali znakovi, stanu u treptaj oka.
Možda i srce samo pleše
u odavno srušenim kulama.
03.05.2008. u 21:16 | 23 Komentara | Print | # | ^