Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Tragovi
11.12.2014. u 17:19 | 0 Komentara | Print | # | ^Nestale su zime.
Visoko, visoko
letim
samo svoja
napokon
zauvijek.
Odlaze. Svi odlaze.
Nestaju.
Prepadnu se.
Što god. Kako god.
Bol ne iznevjeri. Nikad.
Ne nestaje.
Ostaje.
Sve, sve je slomljeno iznutra.
Na prašnjavom podu zrcale se tisuće nespojivih komadića.
Toliko su sitni da ih je nemoguće slomiti na manje dijelove.
Nema se više što slomiti.
Sve što preostaje jest prekriti krvlju i zaboravom.
Variations Goldberg
17.11.2013. u 13:03 | 0 Komentara | Print | # | ^Nestati, nestati, nestati...
Gledam ih...tako krasno posložene.
Možda...možda bih zaista uspjela usnuti ako ih progutam u dovoljnoj količini?
Tako primamljivo zovu. Tako...
primamljivo.
I kada poželim te ja
jezik pregrizem da...
Kako podnositi tupu prazninu?
Kako se podnositi?
Cultiver le temps mort...
Neobičan je osjećaj probuditi se ujutro i shvatiti da si zapravo sve suprotno od onoga što si mislio dotad da odgovara tvom unutarnjem biću. Da zapravo krećeš ab ovo, da si tabula rasa i da je prokleto teško sve to prolaziti sam. I da se bojiš, užasno, najužasnije. Svaka sekunda provedena u samoći jedan je krik upomoć.
Tko bi rekao...za nekoga tko oduvijek bježi u stepske, osamljene prostore.
Volim svoje prijatelje.
24.10.2013. u 11:11 | 2 Komentara | Print | # | ^Every day one step forward to dark paradise.
Parafrazirajući Simone de Beauvoir, mogla bih reći da ništa nije strašno niti vrijedno patnje, osim ako se ne radi o gladi, fizičkoj boli ili neimaštini.
Voljela bih da zakučaste tarantule koje puštaju svoj gnjili otrov cijelim mojim unutarnjim bićem, čuju ovu rečenicu i rasprsnu se, isuše, nestanu, kao što nestaju loši uroci nakon izgovorene magične formule.
Osjećam tupu, nepodnošljivu bol u svojoj glavi koja mi muti vid. Jedva sam doteturala do kreveta. Ne znam gdje se izgubio onaj dio između buđenja i ponovnog padanja među plahte.
Onda sam očito podsvjesno zaključila da tu bol želim prelocirati pa sam se skoncentrirala na šopanje hranom. Eto, zadatak izvršen. Sad možemo uživati u pulsiranju želučanog organa.
Hoće li bol biti lakša ako gurnem prste u usta?
Hoće li nestati svo to očajno crnilo s puštanjem vode u wc školjci?
Hoću li se pročistiti, postati svijetla, lebdeća duša, rastjerati sve te demonske, opsesivne divove koji mi ne daju živjeti?
Ima li kraja mržnji i preziru koji proždire cijelo moje tijelo? Hoće li ikada ugasnuti?
Si seulement je sortais ce seul moment de courage, y aurait plus du noir.
Znaš...Pitam se kako uspijevaš. Kako?
Buditi se svakog dana iznova, ponavljati iste greške, hodati u krug stvarajući iluziju da postoji neka nadčovječna nada kojoj je potrebno podrediti očaj ove ništavne, besvjesne egzistencije.
Batrgaš se u svom okruglom malom akvariju, plivajući od jednog kraja stijenke do drugog, zaboravljajući kako je bilo na onom suprotnom kraju sve dok ne doplivaš opet do njega i tako u beskraj.
Reci mi, molim te, zašto ne vrište? Zašto ne vrište sva ta lica oko mene? Kako im uspijeva? Svi ti ljudi...mehanički se ubace u kretnje mnogotalasnog dana, uplivaju, urone u njega i lice im postaje bezizražajno poput isušene haringe u vakuumskom pakiranju.
A ja bih vrištala, vrištala dok me ne izda glas, zaledila trenutak i zauvijek se izgubila u ledenoj pomrčini svježe, mirisne zemlje.
Želim ti reći da padam. Tonem. Svakoga dana sam zaleknuta par centimetara dublje. Ako ispužem prema gore, to je samo da bih se idućeg dana smrvila u dvostruko sitniji prah.
Zapravo ti ne želim reći ništa. Kao da me možeš čuti. Dovoljan je samo jedan pogled ujutro u ogledalu, da se sretnemo, sumorno namignemo jedno drugome i prešutno nastavimo svoje razdvojene živote.
Nikada te neću zavoljeti. Valjda me zato svakoga dana kažnjavaš vječitim paklom ponovljenih promašaja.
Ne mogu se više buditi. Ne mogu uspijevati. Pusti mi ruku. Pusti me da padnem zauvijek.
Zvuci saksofona iz nečije studentske sobe.
Razlistana Gospođa Dalloway na namreškanom krevetu.
Gavrani u zraku.
To je, dakle, postojanje?
Hello Ana, hello Mia.
Trenutak priznavanja. Sebi, ponajprije.
Hoću li se ikada, ikada izvući iz ovog pakla?
23 godine i osjećaj da nikada nisi i nikada ni nećeš osjećati se normalno.
Sve to tako predugo traje...
A thousand years
Ples sjenki na osunčanom zidu
Hladan ostaje
svejedno.
Zatvoriti se u staklenu kuglu
Gledati pozorište
Ne osjećati
Samo
Postojati.
Comme l'esprit pur.
Razbiti staklo.
Titravo grčenje mišićnih, nabildanih, fedrovskih strasti. Pogled prema van. Uvijek postoji neki pogled prema van. Lakše je. Ne ponirati. U masnu utrobu lojem prezasićenih, usaftalih navika. I nije neki disco-feeling.
Svrnuti pogled, dakle.
Na učvorenje bijelih nakupina iz pejzažnog portreta koji se pruža kroz prozor asketske sobe na četvrtom katu jedne sasvim bezlične zgrade. Svnuti pogled, dakle, s jednog sasvim bezličnog života jednih sasvim bezličnih navika jedne odlučno promašene egzistencije.
Dimna zavjesa
Masna mrlja na papiru kvrči pod ugašenim opuškom cigarete.
Rupu. Gledam je. Raste, povećava se, širi.
Šeširni obod sitne žeravice.
Izgoreni papirni prhut.
Suton. Vrijeme zatvaranja tratinčica. Nestaju, sklapaju se, odlaze u bjelilo svojeg kreposnog postojanja. Dan preuzima neku novu zmijsku prevlaku. Vrijeme je za nečist i demonsku prljavštinu ljudskog smiraja.
Nemir. Početak kraja.
Duga je noć. Papir i dalje kvrči.
Osjeća se umor u prestravljenim krikovima ljudske bijede.
Čak se i opušak ugasio, izmetina ljudske civilizacije i štakorska podvala ovisnosti.
Preostaje samo panorama na crvljive rovove nabreklih moždanih stanica.
Zatvor.
Zatvor.
Zatvor.
U spremištu.
Naga i u grču
dok streljaju me
zjenice
ako nisam
Zastavica
istrošena
što vijori
pod treptajima oka
(prijetvornima
ili
sramežljivima?)
U svakom slučaju,
Montažni sam djelić
vazda
drukčijeg filma.
Novi stari vjetrovi.
Viškovi. Nepotrebni, poput opustjelog sala
lijepe se za zdravi dio misli
kao za mišićavo atletsko tijelo.
A nismo li oduvijek bili amorfni
sašiveni od raznih dronjaka
više ili manje skladnih nijansi sive boje?
Reći ćeš, sivo i ružno.
Ali bar u istom tonu
ako ništa drugo.
Možda me jednom
ta tvoja siva
bezlična
amorfna
ruka
uhvati
i odvede
u jedan sasvim novi,
prekrasno sivi svijet.
Mišje se nadam.
Pogled kroz ključanicu
I uzdah se provuče
Kroz zrnca mojih
Svakodnevnih letova.
Zašto smo prokleti?
Gdje sjeta usiječe svoje korijenje?
I nije teško
Samo prstima preći
Nitima finih svilenih sjećanja...
Trnje se uvijek osuši. Ostaje u kutijici za puder
Na prašnjavoj polici regala.
Vihori.
I gledam te,
nekako daleko i sanjivo...
...kroz maglu smijeha, ironije i raznih čudnih pojava na ovom brodu
koji nas vozi (oprosti, znaš li možda gdje?) u neke čudne zalaske sunca,
ponekad s pomalo falš blues notama.
I kad osluhneš melodiju,
ponekad zaista uhvatiš neki voštani osmijeh
i okrzneš ramenom umjetnu lutku u čudnoj haljini.
Odjednom, nasmiješ se Onom koji svira te smiješne note
mahneš strancu prolazu
i uzmeš svoju gitaru u ruke.
[Vrijeme je za tvoj blues, malena.]
Hajde, malena, rasprši tu patetiku kao maslačkove padobrance.
Utopi ih u lokvi slane vode.
Znaš kako ti to dobro ide.
A oni? Pusti, gledat ćemo ih na telki s crno-bijelim ekranom.
Idemo. Ožeži me svojim suncem.
(Svima vam sretne i ugodne blagdane zelim, te da se odlicno provedete ovih dana. Masem!)